Od antičkih vremena Istra je bila poznata kao kraj lijepih vinograda i dobroga vina. Kvaliteta istarskog vina u određenom povijesnom razdoblju prenosi kvalitetu života istarskog stanovništva. Kada se kvalitetnije živjelo i vino je bilo kvalitetnije, ili obrnuto. U amforama, bačvama i bocama stoljećima je najkvalitetnije istarsko vino stizalo na stolove vinskih znalaca diljem Europe, ali se veći dio potrošio u Istri kao dnevno i blagdansko piće. Vino je dobilo čast da se u malim bačvicama, barilima, zataknutih za pojas vinogradara vraćalo u vinograd iz koga je poteklo i pomagalo vinogradaru da smjelije i veselije njeguje lozu koja će roditi buduće vino.
Istarska vinska prošlost tek je djelomično istražena, ali i blagi uvid u prošla vremena odaje stoljetnu neraskidivu vezu ljudi i njihovog omiljenog pića i životnog eliksira. Ovdje ćemo se tek na kratko osvrnuti na najbližu prošlost kada dolazi do komercijalizacije proizvodnje vina zahvaljujući austrijskoj poljoprivrednoj politici koja je značajan naglasak stavila na vinogradarstvo. Novo vinsko razdoblje započinje sredinom 19. stoljeća, a ključna je odluka Istarskog sabora od 5. rujna 1874. godine o osnivanju Istarskog vinarsko-voćarskog instituta u Poreču/Instituto eno-pomologico Istriano, koji je s radom započeo 1875. godine.
Dolazi do modernizacije uzgoja, prerade i otvaranja suvremenih vinskih podruma, a zbog povoljnih kreditnih uvjeta i poticaja sve se više stanovnika ozbiljno započinje baviti vinogradarstvom i vinarstvom, te se ubrzo pri Institutu, 8. veljače 1883. godine, osniva Poljoprivredna škola. Društvo za poljoprivredu Istre, Poljoprivredna banka itd. predvodnice su mnogih organizacija koje su osnivane diljem Istre, a bavile su se, uz ostalo, razvojem vinogradarstva i vinarstva.
Upravo će tih godina Istru zahvatiti filoksera i tada će novoosnovane ustanove i vladini putujući učitelji poljodjelstva odigrati ključnu ulogu u ponovnom uzletu vinogradarstva nakon godina vinogradarskog očaja i strepnje nad sudbinom loze i ljudi.
Ipak najintrigantniju i gotovo mitsku potporu razvoju vinogradarstva predstavlja otvaranje prvog suvremenog podruma 1882. godine u prizemlju Istarske sabornice u Poreču.
Dosadašnja su se istraživanja rada Istarskog sabora gotovo u potpunosti bavila političkim i nacionalnim sukobima zanemarujući razvojne strategije i zajedničku borbu protiv filoksere, zauzimanje za smanjivanje poreza na vino i pobunu protiv uvoznih vina. Borba za istarsko vinogradarstvo i vinarstvo zdušno se vodila bez obzira na političku i nacionalnu pripadnost, a što manje i očekivati od Sabora koji je zasjedao iznad vinskog podruma. Uostalom i u ranijim razdobljima postojala je neraskidiva veza vladajućih s proizvodnjom i konzumacijom vina. Vino je u Istri uvijek bila prvorazredna politička tema. O tome svjedoči i promidžbeni materijal Mattea Bartolija iz Vrsara za izbore 1907. godine na kome je napisano: „Birači, nitko se nije borio za zakon protiv patvorenih vina osim Bartolija/Elettori, nessuno ha combatuto per la legge contro i vini artificali se non che Bartoli.
Iako su istarski vinari sigurno od sredine 19. stoljeća sudjelovali na europskim i svjetskim izložbama vina, prvo veliko priznanje istarska vina dobivaju 1902. godine na Svjetskoj izložbi vina u Torinu. Godinu ranije u Pazinu je održan Prvi istarski javni pokus vina, a četiri godine kasnije otvorena je Poljoprivredna škola s nastavom na hrvatskom jeziku.
Početak 20. stoljeća početak je istarskog vinskog uzleta, a teran je sorta koja utjelovljuje istarski vinski napredak. Simbol trenutka koji je pripreman prijašnjih desetljeća predstavlja izgradnja nove zgrade Poljoprivrednog instituta u Poreču 1907. godine. Veliki značaj imao je i časopisa Istarska poljoprivreda/L’Istria Agricola koji počinje izlaziti iste godina, a objavljuje upute i preporuke poljoprivrednicima i donosi obavijesti o tečajevima i izložbenim sajmovima. Četiri godine kasnije u Pazinu počinje izlaziti časopis Razumni gospodar. No, tada se već i u običnim novinama širom Austro-ugarske Monarhije nalaze reklame za istarsko vino. Nikako ne smijemo zaboraviti značaj vinogradarskih i vinskih zadruga koje okupljaju sve više vinara i koje otvaraju zadružne podrume širom Istre. Ubrzo će doći do nove stagnacije uzrokovane padom cijene vina zbog povećane proizvodnje, a radi lakšeg svladavanja krize dolazi do ujedinjavanja proizvođača i trgovaca vinom u Istarsko vinarsko-trgovačko društvo/Enopolio Istriano. Uslijedit će teška desetljeća istarske povijesti.
Međunarodni sajam u Rijeci iz 1926. godine, iz kojega donosimo fotografiju izložbenog prostor Istarske trgovačke i industrijske komore/Camera di Commercio e Industria dell’Istria u sklopu kojeg su predstavljena vina Istarskog poljoprivrednog instituta u Poreču/Instituto Agrario Provincale di Parenzo, početak je zatvaranja istarskog vinarstva u svoje granice jer ne može pratiti talijansko vinarstvo, a Istra postaje samo jedna od vinorodnih talijanskih pokrajina. Nacionalni praznik grožđa/Festa Nazionale dell’Uva od 1930. godine služit će kao propagandna manifestacija, dok će zbog visokih poreza na vino i nerazumljivih birokratskih odluka vinogradari krenuti putem sive ekonomije.
Istrani su uvijek slavili vino i nije bilo važno rade li to kolektivno, kao primjerice na Martinje, ili se u samotnoj šetnji dive svome grožđu i potajno ocjenjuju susjedov urod te zadovoljno klimaju gledajući pune bačve.
Istarska je vinogradarska i vinska prošlost zaslužila više od ovih nekoliko redaka, ali oni ipak uspješno ilustriraju putove kojima se kretao istarski čovjek u potrazi za boljim životom i boljim vinom.